Zemlja, čovjek, Internet, Google = Rise of the search engine machine?
U Orwelovoj godini James Cameron je snimio flim o tome što se može dogoditi kada Intel 8086 evoluira do točke da ima dvije ruke, dvije noge i loš njemački naglasak. Film je bio Terminator.
Dvadeset godina kasnije, 2004. godine, izlazi kratki flash film o godini 2014. kada sadašnja vizija novinarstva umire pod stiskom Googlezona, fiktivne tvorevine nastale spajanjem Google tehnologije pretraživanja i Amazonovog sustava preporuka koji se koristi kod prodaje knjiga, glazbe i svega što ta, virtualna tržnica, danas prodaje ili će prodavati.
Četri godine kasnije stanje predviđeno je malo drugačije od zamišljenog ali tvorci EPIC 2014/EPIC2015 bi mogli biti u pravu. Čitajte dalje i zapalite tu cigaretu jer zaplet postaje gust.
Pažljivom oko će primijetiti spomen WiFiPoda koji se pojavljuje 2005. godine iako ga već vjerojatno poznajete pod malo drugačijim tržišnim imenom. iPhone. Imaginarni WiFiPod sposoban je primati informacije u pokretu poput RSS feedova i podcasta za koje EPIC2014/EPIC2015 vrlo smiono tvrdi da je ono što će od sedme sile i ostati. Mikrolokalno izvještavanje u pokretu koje će se nekom vrstom audio tagova ispreplitati sa ostalim podcastima u frekvencijama oko nas. Svatko tko je jednom vidio tag cloud može zamisliti i to.
Čestitamo, sada imate dokaz posjedovanja bujne mašte. Paranoični još niste ali ako ste novinar kao i ja, imate razlog da budete jer taj razlog postoji već dobrih pet godina i devet mjeseci. Ime mu je Google News.
Google News je sakupljač vijesti bez ljudske posade. Potpuno automatiziran izbacuje ono što vas zanima jer ste prije toga Googleu u kratkom upoznavanju rekli što volite. Za EPIC2014/EPIC2015 to je bio tek početak. Ove godine, po predviđanju, dolazi do spajanja Amazona i Google u tvorevinu zvanu Googlezon. Ime je vrlo magilnog prizvuka jer ne donosi ništa dobro. Fiktivni Googlezon zna vaše želje, ambicije, potrošačke navike, glazbeni ukus i činjenicu da strastveno mrzite U2. Googlezon te iste informacije i voli dijeliti sa drugima. Tu je i Google Earth koji gleda sve i svakog, ali ovo nisu teorije zavjere niti Dosjei X, ali bi vrlo lako moglo postati važno da poznajemo svaki od tri Zakona robotske te pokoju riječ njemačkog.
No što se događa sa novinarstvom ako u jednadžbu ubacimo uređaj koji se zove Amazon Kindle? Mali čitač sa WiFi pristupom koji je načitanija polovica Googlezon konglomerata izbacila 2007. namijenjen je čitanju knjiga u elektronskom formatu i generalnom kraćenju vremena. Što ako Kindle počne služiti za primanje informacija? Dobili ste i dnevnik i tjednik i mjesečnik i knjižaru i televiziju upakiranu u otprilike tri kutije cigareta, jedna kraj druge. Dobili ste televiziju koja će se moći producirati iz sobe i gledati u pokretu, podnevni dnevnik u audio formatu veličine 20 megabajta te prelazak marketinške industrije u neka nova područja. Kada se Kinezi prime posla oko izrade kopija i poboljšanja originalnog dizajna dobiti ćemo zaista potpuno personalizirani dotok audio i video informacija koje zanimaju samo vas i nikog drugog, osim Googlezona i njegovog grida ili mreže koja sve ovo marljivo indeksira.
Promjena dostave informacija ne znači nužno i smrt novinarstva. Ono neće umrijeti ali tiskare bi vrlo lako mogle pošto ne sumnjam u sposobnost industrije da promjenom formata isti sadržaj sa lakoćom proda drugi put. Primjer su reizdanja vinila na CD-u te pretakanje tih istih CD-a u MP3 format koje prodaje, recimo, iTunes. Tako možemo vrlo lako zamisliti Playboy Kindle Edition. koji u svojoj memoriji (trenutni model posjeduje 256 MB) posjeduje sve brojeve Playboya sa radošću prelomljene u PDF formati i prilagođene Kindleovom 2.5 inčnom ekranu. National Geographic također ne bi propustio priliku.
Posljednja godina kojom se EPIC2104/EPIC2015 bavi jest 2014 kada veliki New York Times gasi svoje on-line izdanje nakon sudskog spora sa Google/Amazon oko kršenja autorskih prava indeksiranjem. Te godine klasično novinarstvo odlazi u povijest iako ne umire poput punka. New York Times ponovo postaju štampane novine ili najbolje prelomljeni fanzin na kioscima ako će oni još postojati.
Može li se ovaj scenarij spriječiti? Treba li se spriječiti? Ili početi izbacivati floating point unit iz komada silicija i bakra zvanog CPU jer kada počne računati broj Π biti će vraga. Darren Aronofsky to već zna od 1998.
Po drugi put u životu volim Muldera
Da me netko
prije par godina pitao što mislim o formi televizijskih serija, rekao bi rezignirano da ta forma nema više ničeg pametnog za reći i da je zrela za televizijsku povijest, no život je ionako slijed događaja koji vas na najbizarnije načine lupaju po glavi tako dugo dok ne shvatite koliko ste glupi i u krivu.
Od onda do sad, između ostalog, dogodili su se Rescue Me, The Sopranos, House MD i nije me sram priznati:) One Tree Hill. A sada i Californication.
Nije bitno uopće o čemu se radi u seriji, no evo vam. Jedan pisac sa writer’s blockom, koji u slobodno vrijeme jebe sve što hoda i ima muf, a ljudskog je roda. I radi to sa stilom jer se ono kaže: ”If you’re not doing it with style, you ain’t doing it at all” A u 21. stoljeću je to jako važno. Jako.
Skužio sam da volim pop kulturne reference u serijama, volim ih još više kad se slažem sa njima. Tako u seriji možete čuti dijaloge u kojima se spominju Nick Cave, Radiohead, Death Cab for Cutie, Michael Bay (u negativnom kontekstu, naravno), Chuck Palahniuk i jedan drugi pisac čije mi ime trenutno bježi. Sjetio sam se, radi se o Bret Easton Ellisu:). Posebno mjesto u seriji imaju i Tom i Katie. Da, točno ti Tom i Katie i da, ne vole ih baš previše, hehe.
Tu gdje su hype i style važniji od ičeg drugog, jasno je da nevoljko bloganje Davida Duchovnyja o tome kako Los Angeles naposljetku sistematski ubija ženstvenost rigoroznim nametanjem standarda/instituta obrijane pičke ima veliku težinu. Tu se moramo složiti.
S druge strane, istraživanje tržišta je pokazalo da, primjerice, različita mjesta za socijalizaciju pripadnika ovog malog grada imaju različit pussy code, stoga nema prepreke zaključiti da je Zagreb tolerantnija sredina prema ženama od sunčanog i dosadnog Los Angelesa.
Ukoliko se ne slažete, komentari su otvoreni:).
Potrošite malo vremena i skinite si seriju dok je još vruća.
Godina Nula – Dosje X za Generaciju Y
Year Zero, apokaliptična budućnost Sjeverne Amerike iz glave genija ili marketinška kampanja nove generacije iz glave marketing natruščika koji je promašio profesiju?
Glava o kojoj pričamo stara je četrdeset i dvije godine i nosi ime Trent Reznor. Dvasadva odlučuje baciti kratki popkulturni pregled na stanje stvari na kraju godine 2007. Do godine u koja je Godina Nula™ ostalo ih je samo petnaest. Petnaest sretnih prije nego što će sve otići k vragu. A odlazak ka navedenom uključuje terorističke napade na Holywood i samu dodjelu Oscara, ubacivanje narkotika u javni vodovod od strane američke vlade, formiranje paravojnih formacija od strane bivših elitnih padobranaca koji su pronašli Krista te bacanje jedne nuklearne bojeve glave na Teheran. Nije poznato da li je u Iranu još uvijek na vlasti Ahmadinedžad ili neki njegov potomak koji također ima fobiju od kravata ali je poznato da će mnogi putnik namjernik stradati od vezanja kubanske kravate o vlastiti grkljan.
Ipak, Year Zero je prvenstveno album kojeg je Reznor izbacio u travnju ove godine zajedno sa par dodataka koji su stvorili hype u krugovima ljubitelja Nine Inch Nails te pružili sasvim solidnu erekciju svim teoretičarima zavjere koji siju istinu po raznim forumima i svim dostavljačima brze hrane koji su voljni slušati dok čekaju napojnicu. Počelo je sa običnom pamučnom majicom sa popisom datuma i dvorana gdje će Nails svirati, a neka slova bila su istaknuta. Ta slova dala su iamtryingtobelieve, a nepoznati netko ukucao je frazu u Google i dobio Uniform Resource Locator ili web adresu o nečemu zvanom Parepin sa podnaslovom „The information You need to know“. Parepin je narkotik koji inhibira lučenje adrenalina i pomaže kontroli pojedinca. Također i uzrokuje neplodnost u žena i ostala slična veselja. Parepin ne postoji pod tim trgovačkim imenom. Barem ne još.
Iamtryingtobelieve, sa svojom specifičnom grafikom koja je, uz paranoju, zajednički nazivnik svih Year Zero tematskih stranica, vodi do sljedeće koja sadrži zgodan Java Script trik sa dvije slike. Upiši anothervisionofthetruth, dodaj .com i prijeđi predapokaliptičnim mišem po slici u boji da dobiješ jednu drugu. Tu se priča deblja, da parafraziram The plot thickens, sa tendencijom da postane izrazito masna i vrlo raštrkana.
Otvaraju se priče o napadima na američke gradove, odredima građana koji pod utjecajem neke druge droge vrše pročišćavanje svojih naselja od nepoželjnih elemenata kao i postojanje nečeg što se zove Prisutnost ili The Presence (zgođušan detalj jest da taj isti naziv u stripovima DC Comics kuće ima i vrhovno božanstvo koje se ne crta. Dakle nešto kao Muhamed). Prisutnost se može vidjeti na omotu Year Zero kao stilizirana ruka koja se spušta na zemlju i radi neko sranje koje nikako nije slatko ali je politički korektno jer će nastradati i bijeli i crni i hispanoamerikanci; i oni sa zdravstvenim osiguranjem i oni bez istoga.
Trent i njegovi suradnici (jer izrazito ne vjerujem po količini detalja da je to djelo samo jedne osobe) uvode još par web stranica kao i lik Gnjevnog Snajperiste (nešto poput Vaslilija Zajceva 21. stoljeća ili možda Gordona Freemana iz Half Life) koji će, kao bivši razočarani pripadnika 105.th Airborne, pokušati organizirati otpor. Protiv koga? Dobro pitanje. Protiv The Presence vjerojatno.
Ovdje nisu spomenuti niti kriptirani USB diskovi koje su Nine Inch Nails ostavljali poslije koncerata, niti stranica Be The Hammer, na kojoj The Angry Sniper daje savjete za pokret otpora kao niti Opal, droga gora od cracka i u neku ruku nastavak Some iz Vrlog Novog Svijeta Aldousa Huxleya.
Sranje je složeno i multidisciplinarno, ali i zanimljivo ako se pogleda iz perspektive marketinga. Ovakva guerilla kampanja koja uključuje ljude da dobrovoljno, pod dojmom ispričanog, sami šire informaciju dokazuje teze Setha Godina da je word of mouth u svijetu preplavljenom reklamama i dalje najjača preporuka. Nešto poput davnih vremena kada smo presnimavali kasete sa pitanjem „Bodycount, a što je to?“ – „Presnimi, super je.“
Era kaseta je gotova, ali paranoja ne mijenja medij jer koliko god se scenarij predstavljen pod kapom ove marketinške kampanje činio sulud, itekako je moguć. Možda ne pod tim imenima, ali sa jednakim posljedicama. Nemojte slušati Atomsko sklonište nego ga sagradite. I neka bude dvosobno jer je lijepo i u ta vremena imati cimere.
Bez dodane vrijednosti
PDV free.
Planiram se već neko vrijeme posvetiti buzz-evima iz struke i malo ih detaljnije oblikovno manufakturirati, no ideje su na tankom ledu i propadaju, a u međuvremenu se nakupilo par zgodnih linkova koje treba podijeliti i koje zaslužuju komentar.
Seth Godin, marketinški guru koji vam neće demonstrirati nove trendove word-of-mouth oglašavanja, niti nove trendove lojalnosti sa kupcima, no čovjek koji razmišlja van kutije i čija je najveća snaga funkcija komunikatora već prije definiranih činjenica koje upotrebljava i prezentira baš onako kako web 2.0 građani i građanke to zahtijevaju: brzo, jezgrovito, a po potrebi i slojevito, odlučio je malo svoje pameti zapržiti na četiri DVDa. Po meni, dobar proizvod za internu edukaciju djelatnika od agencija do raznih marketing departmenta.
Blog na čiji tagline bi molio da obratite pažnju donosi intervju sa Anne Elizabeth Moore, između ostalog, aktivisticom koja se u svojoj recentnoj knjizi znakovitog naziva Unmarketable: Brandalism, Copyfighting, Mocketing, and the Erosion of Integrity odlučila pozabaviti apsurdima korporativnog marketinga. Bez dvojbe, marketing punk.
Nešto stariju priču poslao mi je kolega sa kojim dijelim domenu:), a čiji zaključak se može svesti na to da vam visoke škole iz marketinga u principu i ne trebaju. Ova teen ekipa je sve pravilno pokopčala. Stvori buzz, elitiziraj i čekaj znatiželjne. Ispravka, znatiželjni mogu biti samo stariji, a oni nam ionako nisu ciljna skupina pa nas za iste boli ona stvar. Tu je i MySpace dotičnih.
Vjerujte, možda ovo prethodno i nije bilo toliko zanimljivo, ali ovaj link otkriva jako dobru ideju. Tako dobru da ćete bar pomisliti linkati ju dalje, zar ne?
Malo analize preferencija potrošača za kraj. Ne volim McDonald’s, dok moja mala nećakinja ne dijeli moje mišljenje. Ne dijeli zato jer je McD za nju odlazak u grad, pa ulazak u taj restoran, pa igračka…, dok je za mene samo loš obrok. Sve to sažmite i dobijete brand value. Catch my drift?
