the day innocence died
Zemlja, čovjek, Internet, Google = Rise of the search engine machine?
U Orwelovoj godini James Cameron je snimio flim o tome što se može dogoditi kada Intel 8086 evoluira do točke da ima dvije ruke, dvije noge i loš njemački naglasak. Film je bio Terminator.
Dvadeset godina kasnije, 2004. godine, izlazi kratki flash film o godini 2014. kada sadašnja vizija novinarstva umire pod stiskom Googlezona, fiktivne tvorevine nastale spajanjem Google tehnologije pretraživanja i Amazonovog sustava preporuka koji se koristi kod prodaje knjiga, glazbe i svega što ta, virtualna tržnica, danas prodaje ili će prodavati.
Četri godine kasnije stanje predviđeno je malo drugačije od zamišljenog ali tvorci EPIC 2014/EPIC2015 bi mogli biti u pravu. Čitajte dalje i zapalite tu cigaretu jer zaplet postaje gust.
Pažljivom oko će primijetiti spomen WiFiPoda koji se pojavljuje 2005. godine iako ga već vjerojatno poznajete pod malo drugačijim tržišnim imenom. iPhone. Imaginarni WiFiPod sposoban je primati informacije u pokretu poput RSS feedova i podcasta za koje EPIC2014/EPIC2015 vrlo smiono tvrdi da je ono što će od sedme sile i ostati. Mikrolokalno izvještavanje u pokretu koje će se nekom vrstom audio tagova ispreplitati sa ostalim podcastima u frekvencijama oko nas. Svatko tko je jednom vidio tag cloud može zamisliti i to.
Čestitamo, sada imate dokaz posjedovanja bujne mašte. Paranoični još niste ali ako ste novinar kao i ja, imate razlog da budete jer taj razlog postoji već dobrih pet godina i devet mjeseci. Ime mu je Google News.
Google News je sakupljač vijesti bez ljudske posade. Potpuno automatiziran izbacuje ono što vas zanima jer ste prije toga Googleu u kratkom upoznavanju rekli što volite. Za EPIC2014/EPIC2015 to je bio tek početak. Ove godine, po predviđanju, dolazi do spajanja Amazona i Google u tvorevinu zvanu Googlezon. Ime je vrlo magilnog prizvuka jer ne donosi ništa dobro. Fiktivni Googlezon zna vaše želje, ambicije, potrošačke navike, glazbeni ukus i činjenicu da strastveno mrzite U2. Googlezon te iste informacije i voli dijeliti sa drugima. Tu je i Google Earth koji gleda sve i svakog, ali ovo nisu teorije zavjere niti Dosjei X, ali bi vrlo lako moglo postati važno da poznajemo svaki od tri Zakona robotske te pokoju riječ njemačkog.
No što se događa sa novinarstvom ako u jednadžbu ubacimo uređaj koji se zove Amazon Kindle? Mali čitač sa WiFi pristupom koji je načitanija polovica Googlezon konglomerata izbacila 2007. namijenjen je čitanju knjiga u elektronskom formatu i generalnom kraćenju vremena. Što ako Kindle počne služiti za primanje informacija? Dobili ste i dnevnik i tjednik i mjesečnik i knjižaru i televiziju upakiranu u otprilike tri kutije cigareta, jedna kraj druge. Dobili ste televiziju koja će se moći producirati iz sobe i gledati u pokretu, podnevni dnevnik u audio formatu veličine 20 megabajta te prelazak marketinške industrije u neka nova područja. Kada se Kinezi prime posla oko izrade kopija i poboljšanja originalnog dizajna dobiti ćemo zaista potpuno personalizirani dotok audio i video informacija koje zanimaju samo vas i nikog drugog, osim Googlezona i njegovog grida ili mreže koja sve ovo marljivo indeksira.
Promjena dostave informacija ne znači nužno i smrt novinarstva. Ono neće umrijeti ali tiskare bi vrlo lako mogle pošto ne sumnjam u sposobnost industrije da promjenom formata isti sadržaj sa lakoćom proda drugi put. Primjer su reizdanja vinila na CD-u te pretakanje tih istih CD-a u MP3 format koje prodaje, recimo, iTunes. Tako možemo vrlo lako zamisliti Playboy Kindle Edition. koji u svojoj memoriji (trenutni model posjeduje 256 MB) posjeduje sve brojeve Playboya sa radošću prelomljene u PDF formati i prilagođene Kindleovom 2.5 inčnom ekranu. National Geographic također ne bi propustio priliku.
Posljednja godina kojom se EPIC2104/EPIC2015 bavi jest 2014 kada veliki New York Times gasi svoje on-line izdanje nakon sudskog spora sa Google/Amazon oko kršenja autorskih prava indeksiranjem. Te godine klasično novinarstvo odlazi u povijest iako ne umire poput punka. New York Times ponovo postaju štampane novine ili najbolje prelomljeni fanzin na kioscima ako će oni još postojati.
Može li se ovaj scenarij spriječiti? Treba li se spriječiti? Ili početi izbacivati floating point unit iz komada silicija i bakra zvanog CPU jer kada počne računati broj Π biti će vraga. Darren Aronofsky to već zna od 1998.
Po drugi put u životu volim Muldera
Da me netko
prije par godina pitao što mislim o formi televizijskih serija, rekao bi rezignirano da ta forma nema više ničeg pametnog za reći i da je zrela za televizijsku povijest, no život je ionako slijed događaja koji vas na najbizarnije načine lupaju po glavi tako dugo dok ne shvatite koliko ste glupi i u krivu.
Od onda do sad, između ostalog, dogodili su se Rescue Me, The Sopranos, House MD i nije me sram priznati:) One Tree Hill. A sada i Californication.
Nije bitno uopće o čemu se radi u seriji, no evo vam. Jedan pisac sa writer’s blockom, koji u slobodno vrijeme jebe sve što hoda i ima muf, a ljudskog je roda. I radi to sa stilom jer se ono kaže: ”If you’re not doing it with style, you ain’t doing it at all” A u 21. stoljeću je to jako važno. Jako.
Skužio sam da volim pop kulturne reference u serijama, volim ih još više kad se slažem sa njima. Tako u seriji možete čuti dijaloge u kojima se spominju Nick Cave, Radiohead, Death Cab for Cutie, Michael Bay (u negativnom kontekstu, naravno), Chuck Palahniuk i jedan drugi pisac čije mi ime trenutno bježi. Sjetio sam se, radi se o Bret Easton Ellisu:). Posebno mjesto u seriji imaju i Tom i Katie. Da, točno ti Tom i Katie i da, ne vole ih baš previše, hehe.
Tu gdje su hype i style važniji od ičeg drugog, jasno je da nevoljko bloganje Davida Duchovnyja o tome kako Los Angeles naposljetku sistematski ubija ženstvenost rigoroznim nametanjem standarda/instituta obrijane pičke ima veliku težinu. Tu se moramo složiti.
S druge strane, istraživanje tržišta je pokazalo da, primjerice, različita mjesta za socijalizaciju pripadnika ovog malog grada imaju različit pussy code, stoga nema prepreke zaključiti da je Zagreb tolerantnija sredina prema ženama od sunčanog i dosadnog Los Angelesa.
Ukoliko se ne slažete, komentari su otvoreni:).
Potrošite malo vremena i skinite si seriju dok je još vruća.
Sretna nova 2022
Činjenica je
da živimo u vremenu gdje glazba sama po sebi ne garantira uopće da će ona sama i jedina biti dovoljno jak komunikator koji će uspjeti komunicirati poruku određenim ciljnim javnostima. Brza analiza otkrila bi ono što ionako i sami znamo, a to je da izvora komunikacije ima puno, puno i puno, komunikacijski kanali su prenatrpani, nestrukturirani te stvaraju kakofoniju, a rezultat svega je da kod primatelja imamo information overload te da ključna stvar postaje selekcija.
Praktično to znači da prosječan korisnik/primatelj u procesu komunikacije, ukoliko to želi, ima pristup gomili albuma tagiranih ili prema žanru ili prema preferencijama drugih korisnika (čitaj: word of mouth marketing), no na kraju krajeva, to je sve samo hrpetina albuma, pjesama ili projekta, a većina ljudi ipak nije DJ Shadow da si može dozvoliti da većinu svog vremena provodi u vlažnom podrumu sa prašnjavim 45icama.
Bez sumnje, mogućnost izbora generira šaren generički svijet.
Vraćamo se na prvu rečenicu ovog teksta koji kao takav može funkcionirati kao loop:).
Trent Renzor to zna i zna da živimo u vremenu kad je margina, u najširem smislu riječi, novog albuma jako niska, nevezano za vrijednost koju njegov bend ima kao brand. Slijed je to činjenice da je glazba postala poprilično demokratska. Ne bi ja da vi dobijete dojam da ja orkestriram pogreb za njegovo visočanstvo, the album, ja samo ukazujem na određene trendove.
Trent ide logičnim slijedom. A to je koncept. Stvoriti priču oko albuma, dodati mu vrijednost. Produžiti životni ciklus albuma, izboriti se za malo više mind share-a kod ciljne skupine. Dragi čitatelju, marketing u glazbi ide stepenicu više, a možda smo svjedoci i novog trenda. Ukoliko sam album nije dovoljno jako sredstvo komuniciranja, onda treba priču graditi prije albuma i razvijati ju poslije albuma. A priča treba biti zanimljiva, intrigantna, groovy i uvjerljiva.
Na sreću za čitavu priču, crno nam se piše. Nemam namjeru pisati o samom tijeku čitavog koncepta jer je to Antonio napravio ovdje. Meni je interesantnija analiza priče kroz koju vidim korespondenciju sa recentnim trendovima u marketingu i to kod mene izaziva efekt. Pažnja mi je usmjerena i zanima me što će biti dalje. To danas jednostavno nije jednostavno jer stimulansa kroz vrijeme ima sve više i njihovo multipliciranje više ne može objasniti ni geometrijska progresija.
Znate i sami da na vas upečatljivo djeluju emotivni doživljaji. Bez brige, znaju to i oglašivači. Apeli na seks, strah, smrt, kontrolu imaju emotivno djelovanje na targetiranu publiku sa rezultatom da ih publika sporije odbacuje od racionalnih apela jer se racionalni apeli brže procesuiraju. Krvavi smo ispod kože i krv nas cima, ne da nam mira i drži nas napetim. Upravo to radi Trent sa svojom vizijom svijeta. Plaže ljeti su ugodnije od scene terena uspješno niveliranog atomskom bombom generičke izvedbe, a osjećaj ugode brže prođe od osjećaja neugode. Zato bi ugodna verzija Trentova svijeta bila zabavna otprilike 2 tjedna.
Kada moram odgovarati na pitanje što je marketing, in general, potegnem priču o dodanoj vrijednosti. Marketing je kreator dodane vrijednosti. Gotovo svi marketinški alati, strategije, 4P i ovakve/onakve matrice su tu da stvore dodanu vrijednost. Zato smo mi ovdje i to je danas iznimno bitno jer je to jedna od malobrojnih stvari koji će ljudi sa kojima se upuštate u marketinški snošaj na kraju cijeniti. Difoltno je ako napravite posao kako treba. Ako napravite malo više od onoga što se od vas traži, to je onda cool. Upravo to Trent radi sa pravim doziranjem elemenata as the story unfolds. Prvo smo dobili ‘I am trying to believe‘ majicu, nakon koje je uslijedio istoimen site, pa famozni DRM free USB stick i tako dalje. Vizija članova grupe nikad nije ni bila napraviti samo jedan album i završiti priču, nego integrirati album u širu perspektivu. Interesantno je kako onda različite akcije kod koncepta postaju uvjetan organizam koji uz pomoć tehnologije i utjecaja zajednice počinje živjeti i samostalno se razvijati. Obratite pažnju na horizontalnost koncepta i sadržaja koji je agregiran uz pomoć korisnika. Snažna korisnička baza i visoka uključenost u koncept je scenarij uspješnosti marketinških kampanji, a Trent je to uspio napraviti. Razmišljanje je li to zbog paranoje ili nečeg drugog ostavljam vama.
Zadnja strategija koja danas čini razliku i važna je jest ‘giving it for free‘. Dragi brand, ukoliko si mlad i tek počinješ, jedan od načina kako doći do željenog glitza je da daš ono što imaš za simboličnu cijenu od nula eura. Može samo pomoći. Vidite vezu toga i činjenice da NIN daruju sirove audio fajlove svojih pjesama preko torrenta i projekta The Limitless Potential. Basically, The Limitless Potential je remix albuma Year Zero. No, ono što ga čini posebnim i marketinški vrijednim je činjenica da su remix radili fanovi i da se selekcija provodila na sajtovima fanova. Naravno, kompilacija je dana zajednici na korištenje. Cijene nema. Strategija ‘giving it for free‘ generira i održava visoku uključenost fanova u rad grupe što na kraju povećava vrijednost branda/grupe.
Trent možda radi nešto posebno, jer ovoj generaciji posrnulih dj-eva i party životinja u usponu jedna takva marketinška akcija očajno treba. Jer nam nitko nije pošteno izokrenuo mozak još od Fight Cluba. A to je bilo davno. Ostalih stvari za izokretanje mozga poput droga, alkohola i adsl-a ionako imamo dovoljno.
